Crteži Marijana Jevšovara izloženi u galeriji pripadaju različitim poetikama u kojima se okušao - od socrealističkih krokija s radnih akcija 1947., preko enformelističko minimalističkih tragova na papiru, do simplificirane, geometrizirane figuracije naglašenih obrisa s motivom slikara u atelijeru.

Redukcionistički postupak koji je vidIjiv na njegovim uljima na platnu gdje je odirao slojeve boje želeći naglasiti apsolut podloge i površine u svome shvaćanju likovne umjetnosti, prisutan je i na crtežima s gotovo sramežIjivim tragovima pisaljke (olovke flomastera).

U svojoj osnovi to je jezik elemenata, odnosno elementarnih čestica slikarstva. Jevšovar je kroz taj jezik nastojao ostvariti emanaciju čiste likovnosti, odnosno izolirati i prezentirati podražaje koji su ostvarivi samo putem likovnog stvaralaštva. To je vidljivo u četvorinama nanesene i uklonjene boje (zbog čega brojna njegova platna i crteži nalikuju na Rothkove slike), u tvrdim linijama koje stvaraju ljude i interijere, ili u nakupinarna linearnih poteza koji poput usamljenih arhipelaga stoje na njegovim papirima. U slučaju posljednje navedenih, diskretnih intervencija imamo dojam da površina posve obuzima promatrača kada je tako suptilno i skoro neprimjetno napadnuta, poput površine vode koja se lagano mreška dok po njoj pliva list ili grančica. Do izražaja tada dolazi samo trag neke prisutnosti, odnosno neostvarena mogućnost forme.

Krokiji s radne akcije, kao i način na koji su te scene postavljene na podlozi (bez centriranja na formatu papira) sugeriraju o razmišljanju o cjelini njihove pojave prvenstveno kao crteža, a tek onda kao reprezentaciie nekog događanja.

A kako se u svo katedarsko znanje o ovom umjetniku uklapaju arhetipske lutke koje je slikao i crtao: ćovjeka, žene, umjetnika (Stvaratelja)? Njihova prisutnost kroz cijeli Jevšovarov opus kao i kuriozitet koji svojom figurativnošću predstavljaju unutar njega, svjetoče o autorevoj trajnoj opsesiji elementarnim formama.

dijelovi teksta Feđe Gavrilovića